Plaše me ovi ljudi. Plaše me jer što više godina dodajem u svoj svjetlucavi izlog, to mi se više čeono staklo prlja. Sve manje je svijetlih stvari, sve više su tu stvari koje za mene ne predstavljaju istinsko zadovoljstvo. Sve više je otisaka prstiju.
Plaši me kad pogledam koliko su određene osobe epicentar same sebi, pa se zapitam da li sam i ja takva? Da li sam sebi najvažnija?
Da li sujetno, grubo uzimam šta želim bez osvrtanja na potrebe drugih ?
Čini mi se da bi mi najveći poraz u životu bio kada bi me neko uvjerio u to da sam samoživa, samodopadna, ili nešto slično.
Ne shvatam osobe koje mogu tako..
Ne shvatam kada te starica opali torbom u tramvaju, pa se napravi luda i okrene glavu. Vjerujem da joj riječima "Izvini" ne bi pala kruna sa glave.
Ne shvatam ni kad dodju određene osobe i uzmu ti tvoje vrijeme, misleći kako nemaš svoje obaveze.
Ne shvatam, kako godine prolaze.. Sve manje shvatam ljude oko sebe..
A što je najgore.. Čini mi se da ne shvatam niti samu sebe.