Plaše me ovi ljudi. Plaše me jer što više godina dodajem u svoj svjetlucavi izlog, to mi se više čeono staklo prlja. Sve manje je svijetlih stvari, sve više su tu stvari koje za mene ne predstavljaju istinsko zadovoljstvo. Sve više je otisaka prstiju.
Plaši me kad pogledam koliko su određene osobe epicentar same sebi, pa se zapitam da li sam i ja takva? Da li sam sebi najvažnija?
Da li sujetno, grubo uzimam šta želim bez osvrtanja na potrebe drugih ?
Čini mi se da bi mi najveći poraz u životu bio kada bi me neko uvjerio u to da sam samoživa, samodopadna, ili nešto slično.
Ne shvatam osobe koje mogu tako..
Ne shvatam kada te starica opali torbom u tramvaju, pa se napravi luda i okrene glavu. Vjerujem da joj riječima "Izvini" ne bi pala kruna sa glave.
Ne shvatam ni kad dodju određene osobe i uzmu ti tvoje vrijeme, misleći kako nemaš svoje obaveze.
Ne shvatam, kako godine prolaze.. Sve manje shvatam ljude oko sebe..
A što je najgore.. Čini mi se da ne shvatam niti samu sebe.

Al` to je taj period.
I nek sam danas pokisla kao miš.. I nek sam se nahodala po Gradu bez nekog konkretnog razloga..
I nek sam se posvađala sa Elii oko toga da li je prestanak pušenja stvar izbora ili stvar karaktera..
I neka sam pokupila zaboravljeni kišobran na stepeništu bolnice..I neka sam se ganjala oko glupe kartice i oko pošte i uplatnica, za onaj iskrivljeni osmijeh svoje Asje..
I nek sam umorna, i nek me boli stomak, i (neka mi nije) ma ipak neka je i ova kosa ovakva...

Sve dok se toooopi.. A topiii se.
I sve dok sam, kao danas, ja nosila svoju plavuu haljinicuuu. :)

Pustite me ljudi, ne gnjavite oko toga, tako vam Boga.. Šta vam je.. Nisam ja za veza nit za takvih obaveza..
Ne znam ja bit u tom fazonu.

Kad mi upadneš u riječ.
Upadneš u stan..
Na stol mi baciš prašnjave sandale..
Pa onaj smijeh kao lijek, što iščupa dan.

Haha, volim te, mila.

Idemo biti mlade, lude, bezbrižne i sve ostale gluposti koje raja izmisli samo da bi se napila ili uradila neku xy thing. Doduše, mi se nećemo napiti niti raditi xy stvari, samo ćemo malo plesati i malo se više smijati do suza.. Dok nam se ne desi neki peh, kao uvijek.
Da, njih dvije su dobre.. Dopadaju mi se. Iako ih poznajem dugo godina, čini mi se da smo se u ovih mjesec dana zbližile mnogo više nego za tih desetak koliko se poznajemo.
Jutros me probudilo sunce.. Da, ovo je jedan vedri post, nakon mnogo vremena.
Pored sunca koje me probudilo, jedan poziv me razbudio.. Jedan drag, prijateljski glas.. Između ostalog:
x: "Joj, šuti.. Stanem ja s jednom. Vidim ja svi me čudno gledaju.. Dok sam ja skontao o čemu se radi, ode mi reputacija kao da je nikad nije ni bilo.."
Ee, moj x, budalo moja. Šta sve nećeš doživjeti luđaku jedan.



A meni prijaju njih dvije. Doista. Prijaju mi.

x: "Idi, molim te, donesi MI usisivač.."
y: "Oke.. Nije problem." - i tako, ustane y, donese usisivač i ostavi ga u centar sobe
I sjedne za računar, utipka "9gag" i smije se luđački.
x: "Zašto ne usisavaš?"
y: "Pa rekla si mi da tebi donesem usisivač, ne da usisam.."
x: (onaj  Usisavaj-dok-te-nisam-ubila pogled)
y: Uzima usisivač i vuče kabal do utikača.
- trebam li uopšte naopomenuti ko je x a ko je y?

Danas mrzim sve što se mrziti može.
Mrzim što sam čitav jbni dan provela u potrazi za sudskom taksom po Titovoj.. Zar nije logično da se SUDSKA taksa može kupiti u sudu, a ne na nekoj trafici.. Nekoj od toooliko trafika u Titovoj.
Mrzim što sam sat vremena čekala na potpis jbnog sudije, samo da bi se neki tamo rođak mogao oženiti..
Mislim stvarno - Uvjerenje o slobodnom bračnom stanju? wtf..
Ruke u zrak svi koji znate da je bigamija kažnjiva po zakonu...
Eh, da, postoji potvrda i za to.. Kao da čovjek sam ne zna koliko se puta, i da li se ženio.
Mrzim glupi minibus koji smo dobili umjesto našeg autobusa, mrzim što je uvijek gužva i što izgleda kao da sam u raketi, a ne u busu..
Dovraga sa ovim vremenom, sa ovom bjelinom od koje me oči bole, i užasnim vjetrom koji mi konstantno siluje kosu.
Mrzim sve one drogeraše sa kojima sam išla u osnovnu školu.. Mrzim kada ih sretnem a oni me gledaju iskolačenih očiju.
Mrzim što me glava boli, što ne mogu da pronađem odgovarajući kaputić.. Mrzim ovu glupu kuću u kojoj se vrtim kao ptica u kavezu.
Mrzim što smo svi tako naelektrisani lošom energijom.. Što iz nas izbija netrepeljivost, što smo svi ludi i jedva čekamo da se izderemo zbog svake male sitnice.
Mrzim što ne mogu izaći kao normalna osoba, što mi je prosto mrsko ući u glupi tramvaj, što mi jedna slušalica ne radi, što je sve tako lomljivo i nestalno.
Prosto..
Mrzim ovaj period mjeseca, kad mi je sve tako fuj, kad ne znam šta bih od sebe i kad me svi nerviraju.
Mrzim i njega koji je tako dosadno pun razumijevanja, mrzim što mi se ne sviđa, mrzim što sam kreten.. A kreten sam.
 


Želim beskonačan razgovor sa njom, to da smo obje umorne, a opet se natjeramo da odemo na onu našu kafu.
Želim i školu, obaveze, lupanje glavom od zid.
Želim da se osjetim budnom, živom, uzbuđenom..
Želim da mi se, kao uvijek, nešto dešava.

Čini  mi se da je najteža stvar na svijetu kada shvatiš koliko ti je neko potreban. Koliko ne možeš bez njega..
Kada vidiš kako bezuspješno pokušavaš da zaboraviš, da se ne sjećaš, da staviš tačku na sve.
Slaba je ta tačka, jer nakon nje odmah slijede još druge dvije.
Priča se nastavlja..
Kažeš "Neće više, uredu je.." i progutaš dnevnu dozu gorčine koja se skupi pri pomisli na istinu koja kaže suprotno od toga što bi želio.
Eto.. Najgore je to kad daš nekome prevlast nad tobom, nad tvojim životom..
Pa sve krene od promjenjene šifre na facebook-u, premjesti se na zabranu izlazaka poslije 7 navečer, i  na kraju se nađeš u situaciji da moraš svaku svoju radnju da opravdaš.
"Jutro mili, evo, idem kupiti jogurt.."
"Ćao dušo, evo, krenula sam sa sekom u CM market.."
"Hej, sunce, evo izlazim sa rođakom i rodicom.. Oni su stariji od mene, ne brini.."
I dok ti svi govore kako si luda, kako treba da prestaneš da si radiš to što radiš..
Ti razmišljaš kako on ustvari brine za tebe više nego bilo ko jer te dabome, VOOOLI.
Kažeš, on je jedini koji te razumije, koji zna sve o tebi, koji te slijepo voli.
Eh, mila moja, u toj priči, jedina stvar koja je slijepa si Ti.
Jer si izgubila, zbog njega, sve što si imala.
Izgubila si sebe...
Ne kažem da on nije vrijedan, niti da vaša ljubav nije snažna.. Ali, da li je bilo vrijedno?
Da li je vrijedno svega, to što sada imaš.. Da li je dovoljno ?
Osjetiš li nekada da si dala previše?
Da si dala SVE...
Razmisli, mila, ako još uvijek imaš čime misliti.. 

Velikom većinom vremena ja smatram naše običaje šarmantnima.. Ima, u svemu što radimo, eto, nešto slatko, rekla bih.. I ok sam sa svime, osim sa onime kada gosti bahnu u kuću, tek tako, bez ikakve najave. -.-
Da Buuum Trass !
A ja, baš u svojoj rozoj pidžami sa ovčicama, sjediš i piješ čaj..
I onda mama vikne: "Obuci se, lijena bubo Čobanska" - aludirajući na one jadne ovčice na mojoj dragoj pidžiii..
Zašto da se presvučem? Kad oni mene nisu udostojili toga da mi jave kako me žele posjetiti, zašto ja njih da udostojim onih petnaest stepenica do gornjeg sprata i onih deset koraka do moje sobe.
Zašto nisu možda pomislili da, nedaj Bože, imam nekih obaveza, da ne želim primiti goste, ili da sam negdje u Zambeziju, sunčajući se sa svojim ovčicama.
Ni najmanje kulture..
Elem, pored toga što se nisu najavili, dovedu mi svoju monrstrumsku unuku koja skoči na mene i spuca me direkt u glavu.
Brate, ako nisam doživjela potres mozga večeras, neću nikad.
To dijete.. Kao da su je sa lanca pustili (vrlo vjerovatno)... Skače, viče, baca, cijepa..
Mislim - WTF? Ako ti dijete nije odgojeno, zašto ga vučeš sa sobom i pokazuješ svoju sramotu..
"Hiperaktivna je.." - reče njena nana nakon što me Mala umalo onesvjestila..
Kontam se.. Ako je ja zviznem šakom, tačno će onako hiperaktivno odletit napolje. 
Koliko me samo isfrustriralo to dijete.. Još kad mi reče: "Mogu li da ti pletem pletenicu" - wah wah wah.
Pogledala sam je onim Marš-Od-Mene-Dok-Te-Nisam-Ubila pogledom, i ona se samo ušutila... Ti svojim rukama po mojoj kosi da diraš.. Haaaah.
Tu bajku nećeš gledati.
Na kraju svega, kad mi mama reče - "Hajde Azra, da ispratimo goste.." ja sam ipak, staloženo ustala i, potrudivši se da oni čuju rekla:
"SA ZADOVOLJSTVOM!"
Trenutak je bio savršen.
Brat koji suzdrzava smijeh.. Ona žena koja se zapanjeno okreće ka meni.. Mama koja me upravo objesila pogledom...
Daaa.. Vrijedilo je.

Dakle, svi gosti koji ovo zasigurno nikada nećete pročitati.. Il se najavite, kao ostatak normalnog svijeta.. Il nit ne dolazite.
Hvala unaprijed.
Vaša iznervirana, sa blagim potresom mozga, Azra.